I doista, tko od nas barem jednom u životu nije došao do te spoznaje? Stvari koje se nisu desile kako su trebale, neispunjena očekivanja, frustracije, neuzvraćene čežnje, usamljenost, iskustvo seksualnog nasilja, divlja ljubomora, simptomi spolne bolesti… Seksualnost je svakoga od nas dovela u situaciju, ili će to tek učiniti, u kojoj se nismo željeli naći. No, život jest takav. Seksualnost jest koncentrat dobrih stvari, no takav koji – nekad davno zbog sifilisa, a danas HIV/AIDSa – može biti smrtonosan.

No, temeljni problem nije u individualnim rizicima koje uključuje. Ljudska je seksualnost bila i ostala najopasnija za one koji ne trpe različitost. Za one koji ne mogu podnijeti činjenicu da seksualnosti nema samo jedan smisao (seks != reprodukcija) i da je svi ne doživljavamo na isti način. Iz te netrpeljivosti rađa se poriv za nametanjem apsolutnih pravila, opsesija propisivanjem kako treba živjeti. Različitosti tako postaju griješne, nemoralne ili čak krivična djela.

Seksualna energija može biti iracionalno destruktivna, kao i gotovo svaka druga ljudska djelatnost. No, istodobno je, više nego i jedna druga, izvor duboke povezanosti, užitka, emotivne bliskosti, povjerenja i radosti. Staviti je pod kontrolu znači pretvoriti život u crno bijeli svijet reda, rada i discipline – izgraditi, kao što je Freud ustanovio, neurotičnu civilizaciju.

Moralna pravila koja odlučimo slijediti moramo moći sami izabrati. To nam pravo ne smije biti uskraćeno sve dok naš izbor ne počinje sprječavati druge da čine isto, da slobodno iskazuju vlastiti izbor. Upravo činjenica da uspješan seksualni život za različite ljudi ima različito značenje potvrđuje tezu da seksualni izbor mora biti ljudsko/građansko pravo, odnosno dio prostora individualnih sloboda. U tom je duhu napisana Povelju o seksualnim pravima Svjetskog seksološkog udruženja, koja je u ljeto 1999. godine usvojena na kongresu u Hong Kongu. Temeljno načelo od kojeg deklaracija kreće glasi: “Seksualnost je integralni dio osobnosti svakog ljudskog bića”, a njezin razvoj i iskazivanje “počivaju na zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba, kao što su potreba za dodirom, intimnošću, iskazivanjem osjećaja, užitkom, nježnošću i ljubavi.” Takav je razvoj seksualnost, prema tekstu povelje, “nužan za osobnu, interpersonalnu i društvenu dobrobit.”

Priznanje i zaštita seksualnih prava temelj je zdravog osobnog razvoja. Rečeno na drugi način, zdrava je seksualnost obilježje sredine koja štiti i njeguje seksualna prava svih članova. Povelja, koju je usvojila i ekspertna skupina Svjetske zdravstvene organizacije, pod seksualnim pravima navodi sljedećih jedanaest točaka:

I. PRAVO NA SEKSUALNU SLOBODU.
Svatko od nas ima pravo na slobodno iskazivanje seksualnosti – to jest ukupnosti odgovarajućih ponašanja, emocija i vrijednosti – što isključuje svaki oblik prinude, iskorištavanja ili zlouporabe.

II. PRAVO SEKSUALNE AUTONOMIJE, INTEGRITETA I ZAŠTITE SEKSUALNOG TIJELA.
Načelo seksualne autonomije potvrđuje da svatko od nas ima pravo na donošenje seksualnih odluka u skladu s osobnim moralnim prosudbama, pri čemu je jedino ograničenje istovrsno pravo drugih. Seksualni integritet i pravo na “gospodarenje vlastitim tijelom” odnosi se na punu osobnu kontrolu nad vlastitim tijelom i njegovim potencijalima. Nitko ne može raspolagati tuđim tijelom.

III. PRAVO NA SEKSUALNU PRIVATNOST.
Sve dok ne nanosi stvarnu (ne umišljenu) štetu drugima, seksualno ponašanje pripada području privatnosti i ne može biti predmetom društvene kontrole ili zabrana.

IV. PRAVO NA SEKSUALNU JEDNAKOST.
Ovo načelo zabranjuje svaku diskriminaciju, osobito naglašavajući nedopustivost diskriminacije zasnovane seksualnim različitostima, kao što su raznorodni seksualni identiteti, seksualne orijentacije i preferencije.

V. PRAVO NA SEKSUALNI UŽITAK.
Užitak je središnja dimenzija ljudske seksualnosti. Pravo na seksualni užitak kao takav, temelji se na činjenici da je izvor fizičke, psihičke i duhovne dobrobiti. Neotuđivo pravo na seksualni užitak uključuje i pravo na autoerotizam (samozadovoljavanje).

VI. PRAVO NA EMOTIVNU SEKSUALNU EKSPRESIJU.
Naša je seksualnost više od fizičkog užitka ili erotskih fantazija. Svatko od nas ima pravo slobodno iskazivati seksualnost kroz komunikaciju, dodire, nježnost, brigu, privrženost, osjećaje, razumijevanje i ljubav.

VII. PRAVO NA SLOBODNO SEKSUALNO ZDRUŽIVANJE.
Seksualna prava uključuju mogućnost seksualnog izražavanja unutar, ali i izvan, ozakonjenih veza. Pojedinci su slobodni sami izabrati prirodu odnosa u kojem održavaju seksualne kontakte, ili se o njoj međusobno dogovoriti. Stupiti u brak ili ne, rastaviti se ili ne, biti u bilo kakvoj dobrovoljnoj i neiskorištavajućoj vezi ili odnosu isključivo je pitanje osobnog izbora.

VIII. PRAVO DONOŠENJA SLOBODNIH I ODGOVORNIH REPRODUKTIVNIH ODLUKA.
Ovo načelo potvrđuje pravo slobodnog odlučivanja o tome želimo li ili ne – te ako da, kada – imati potomstvo. Rečeno uključuje i naše pravo da odlučimo koliko djece želimo i u kojim vremenskim razmacima. No, odgovorno odlučivanje podrazumijeva i punu odgovornost za posljedice naših odluka, koja za posljedicu može imati i seksualna ograničenja.

IX. PRAVO NA ZNANSTVENO UTEMELJENE INFORMACIJE O SEKSUALNOSTI.
Svaka osoba, bez obzira na dob, ima pravo na primjereno prezentirane i oblikovane informacije vezane uz ljudsku seksualnost, koje su pribavljene i potvrđene neovisnim znanstvenim analizama i istraživanjima. Pravo na informiranost temelj je slobodnog i odgovornog seksualnog odlučivanja.

X. PRAVO NA SUSTAVNU SEKSUALNU EDUKACIJU.
Ovo se načelo nastavlja na prethodno i naglašava važnost dostupnosti cjeloživotne seksualne edukacije, u čijem izvođenju trebaju sudjelovati sve društvene institucije – od obitelji do državnih službi.

XI. PRAVO NA ZAŠTITU SEKSUALNOG ZDRAVLJA.
Svatko ima pravo na očuvanje seksualnog zdravlja, odnosno na pristup službama zaduženim za prevenciju i liječenje seksualnih smetnji. Ovo načelo obvezuje zajednicu da uspostavi takve službe uspostavi i učini ih dostupnima svim svojim članovima.

Umjesto zaključka: seksualno zdravlje i seksualna sloboda
Pažljivijem čitatelju, Povelja o seksualnim pravima poručuje još nešto. Riječ je o nečemu od izrazite važnosti za sve nas, a osobito zdravstvene radnike. U dokumentu se, naime, nedvosmisleno povezuju seksualno zdravlje i seksualna sloboda. Protivno onome što neki misle i zastupaju, te su dvije dimenzije u stvarnosti neodvojive. Seksualna diskriminacija, ili pak uplitanje države u privatnost, rezultiraju negativnim zdravstvenim posljedicama, baš kao što izostanak službi za seksualno zdravlje, ili zabrana seksualne edukacije, sužavaju slobodu seksualnog izražavanja. Ta bi povezanost trebala biti težišna točka, motrište iz kojeg promatramo vlastitu i tuđu seksualnost.

Povezanost seksualnog zdravlja, koje Svjetska zdravstvena organizacija definira kao kontinuitet pozitivnih fizičkih, psihičkih i sociokulturnih iskustava povezanih sa seksualnošću, i slobode seksualnog izražavanja ne ukazuje samo na golemu važnost društvene snošljivosti i prihvaćanja različitosti, već je i stalan podsjetnik na činjenicu da seksualno ponašanje nužno podrazumijeva odgovornost. Prema drugima, ali ništa manje i sebi.

Kakve su posljedice? Jednu od njih često čujem u razgovorima s parovima koje muči određeni seksualni problem. Mnogi od njih misle da drugi parovi “imaju seks češće od nas” – i najčešće griješe. Drugi primjer opisan je u zanimljivom novinskom članku, nedavno objavljenom u uglednom The New York Times-u. U reportaži su opisana iskustva muškaraca koji su odlučili uzeti Viagru(tm), ili jedan od sličnih lijekova (Cialis(tm), Uprima(tm), Levitra(tm)), kako bi poboljšali svoj seksualni učinak s novim partnericama. Riječ je o muškarcima koji nemaju problema s erekcijom, no koji su željeli biti sigurni da će se pokazati u “najboljem mogućem svjetlu”. “Pritisak da budete seksualno super-uspješni”, kažu neki od njih, “teško je podnijeti bez farmakološke pomoći”. Kakvi su rezultati? Kratkoročno gledajući, dobri: partnerice su, najčešće, očarane i pune pohvala. No, dugoročni je ishod bitno drukčiji. Bez obzira na nadnaravni, višesatni seks vikendom, veze ne uspijevaju. Kao što duhovito (i točno) primjećuje jedan od intervjuiranih muškaraca: “Možda bi bilo bolje da smo barem dio vremena koji smo proveli zajedno posvetili razgovoru i upoznavanju.”

Zapravo, gore opisani problem manji je od dva koja sve češće susrećemo. Činjenica je da danas, kada smo seksualno slobodniji i aktivniji nego ikada prije u povijesti, intenzivan i uzbudljiv seks više nije dovoljan za vezu. Dobar seks je postao preduvjetom za uspješnu vezu, ali ne i garancija da će se održati. Mnogo je veći problem, kao što će potvrditi svaki seksualni edukator ili terapeut, zasićenje i razmjerno brzo opadanje seksualnog interesa u trajnim vezama. Najbrže rastući seksualni problem upravo je nedostatak seksualne želje, odnosno situacija u kojoj se jedan od partnera počinje seksualno “povlačiti”, ne nalazeći više dovoljno seksualnog interesa u sebi. Na taj način, vezu počinje obilježavati tzv. nesklad seksualne želje, što oba partnera čini napetim i nezadovoljnim – osobu koji želi seks češće, jer više ne dobiva što mu/joj je potrebno, a osobu koji želi seks rjeđe (ili nikada), jer je izložen/izložena nagovaranjima, prigovaranju i optužbama partnera.

Naravno, opadanje seksualnog interesa nerijetko je posljedica problema u vezi, ne-seksualnih sukoba među partnerima, profesionalnog stresa i nezadovoljstva, egzistencijalnih problema i narušenog zdravlja. No, najčešći uzrok opadanja seksualnog interesa i motivacije nije niti jedan od navedenih. Najčešći je uzrok proces koji je potpuno lišen dramatike, pa ga ne vidimo u filmovima. Riječ je o postupnom odumiranju strasti i privlačnosti, naizgled bez određenog razloga. Nedavno ga je jedna žena u ranim tridesetim opisala na sljedeći način:

“Čini se kao da svi prolazimo kroz iste faze. U početku je sve krasno, puno je strasti, pažnje, uzbuđenja. No, nakon nekog vremena, nakon šest mjeseci ili dvije godine, sve manje se tjelesno volimo ili bolje rečeno mazimo, jednostavno više nije onako kao na početku. Zašto više nema takvih ljubljenja, zavođenja, dodira? Sve izgleda nekako već viđeno… Dobro nam je zajedno, volimo se i prijatelji smo, ali sve manje ljubavnici.”

Nakon faze upoznavanja i razdoblja čarobnog otkrivanja nove osobe nastupa svakodnevna stvarnost veze. Situacije se, nužno, počinju ponavljati, a zajednički život nameće uobičajene probleme, ograničenja, obaveze i navike, što uglavnom djeluje anti-seksualno. Taman kad smo se usavršili u pružanju užitaka, počinje razočaravajuće ponavljanje. Ili, kao što je jedan muškarac srednje dobi nedavno povjerio prijatelju: “Toliko mi je vremena trebalo da naučim ‘svirati’, a sada mi kaže da stalno ponavljam istu melodiju.”

Kako dolazi do opadanja seksualnog interesa? Što leži iza uvriježenog mišljenja i iskustva mnogih kako vrijeme provedeno zajedno ubija seksualni interes i strast? Ono što odmah želim istaknuti jest da to nije univerzalni proces. Postoje parovi koji uspješno održavaju strast ne godinama, već desetljećima. Činjenica jest da seksološka istraživanja pokazuju da učestalost seksualnih odnosa vremenom opada, no to smanjivanje nije dramatično, niti nužno utječe na zadovoljstvo seksualnim životom.

Pravi uzroci nestajanja seksualnog intresa mogu se, po mom mišljenju, razdijeliti u tri skupine. U prvoj su tzv. mitovi o seksualnosti, to jest pogrešna vjerovanja vezana uz ljudsku seksualnost. Drugoj skupini pripadaju problemi vezani uz nedostatak intimnosti ili povezanosti partnera, a trećoj problem stopljenosti, koji detaljno razlaže američki terapeut David Schnarch.

Premda ću u ovome tekstu detaljnije govoriti isključivo o problemima vezanim uz intimnost, sve tri dimenzije – seksualni mitovi, intimnost i stopljenost – presudno utječu na seksualni život. Preciznije, međusobni seksualni interes partnera nije moguće održati bez intimnosti, odbacivanja popularnih seksualnih mitova i uspješnog zaobilaženja zamke stopljenosti. No, o ispunjenju ova tri uvjeta ne treba razmišljati na “sve ili ništa” način. Stvar nije u tome hoćete li, primjerice, odbaciti baš sve seksualne mitove, već da li vašim erotskim životom i dalje dominiraju pogrešne pretpostavke i nerealistična očekivanja ili ste uspjeli usvojiti nove, zdravije ideje.

Prije no što pokušam objasniti povezanost intimnosti i seksualnog interesa, ukratko o glavnim seksualnim mitovima (za detalje potražite knjigu Pepper Schwartz, Sve što znate o ljubavi i seksu pogrešno je) i problemu stopljenosti. Popis najdestruktivnijih seksualnih mitova izgleda otprilike ovako:

1. Seks = snošaj
2. Pravi muškarac je uvijek spreman za seks
3. Ako me partner/partnerica voli, u seksu će učiniti sve što želim
4. Ako partner/partnerica ne želi seks, to znači da mu/joj se ne sviđam
5. Ljubav je garancija dobrog seksa
6. Nema seksa, osobito ne dobrog, bez erekcije
7. Ljubavničke su vještine urođene, to se ne može naučiti
8. Dobar seks je nužno spontan, planiranje ga uništava
9. Muškarcima je seks važniji nego ženama
10. Loš seks nije moguće učiniti boljim, osim promjenom partnera/partnerice
11. Što smo stariji, kvaliteta seksualnog života nužno opada

Jeste li se prepoznali? Svaki od ovih mitova, a najčešće ih nalazimo u kombinaciji, dovoljan je da, prije ili kasnije, izazove probleme u seksualnom životu para. Premda neki od njih više pogađaju muškarce, a drugi žene, problem sa seksualnim mitovima podjednako je izražen u oba spola. Vršeći neprekidan pritisak kroz posve nerealistična očekivanja, koja pogrešno smatramo općeprihvaćenim, za posljedicu imaju gomilanje seksualnih frustracija. I samo je pitanje vremena kada će te frustracije prerasti u stvaran problem.

Problem stopljenosti opisuje stanje u kojem su partneri postali “najbolji prijatelji”, istovremeno prestajući biti ljubavnici. Za neke (rijetke) parove, za koje seksualna dimenzija zajedništva nikada nije imala osobito važnu ulogu, to ne mora biti problem. Za većinu ostalih, stopljenost jest problematična. O čemu je riječ? Stopljenost je rezultat procesa tijekom kojeg su se partneri nastojali prilagoditi jedno drugome, izbjegavajući kritike i sukobe. Iz straha od gubitka drugoga, nesigurnosti, ovisni o partnerovim potvrdama itd, dvoje je postalo jedno. Ona i on, dakle, više nemaju život izvan veze. Sve dijele i sve misle da moraju dijeliti. Uputiti kritiku partneru postalo je za oboje jednako nezamislivo kao i pomisao da ih partner kritizira. Jednom rječju, počeli su sebe doživljavati kao “brata i sestru” i tako, logično, izgubili seksualnu motivaciju. Naime, kao što seksualni terapeuti uporno tumače, za uspješan seksualni život morate biti u stanju partnera doživljavati i kao predmet požude (seksualni objekt) i kao voljenu osobu – nerijetko istodobno. Naglasak je na ravnoteži. Prevlada li prvo, vaši će se seksualni odnosi pretvoriti u eksploataciju i završiti svađama, frustracijama i odbojnošću. Prevlada li drugo, vaši će se seksualni odnosi prorijediti i na kraju postati uspomena.

Zašto je intimnost važna za uspješan seksualni život? Nije li upravo ona razlog nestanku strasti? Nije li, naime, točno da je u dužim vezama nemoguće očuvati visoku razinu strasti i fizičke privlačnosti upravo stoga što smo stalno zajedno i što smo jedno drugom postali (dragom) navikom?

Za početak, valja razlikovati povezanost ili intimnost i stopljenost. Intimnost je ukupnost veza među partnerima, emocionalnih, fizičkih, intelektualnih, profesionalnih itd., koja ne uključuje nekritičnost i izbjegavanje razlika. Intimnost upravo počiva na različitostima (uključujući i razlike u interesima) i njihovom prihvaćanju. Stopljenost, drugim riječima, onemogućuje pravu povezanost.

Na čemu počiva intimnost? Reći da je intimnost skup svega onoga što nas povezuje ne pomaže, jer je previše općenito. Intimnost, mišljenja sam, možemo podijeliti u četiri dijela ili dimenzije. Kako sve četiri počinju istim slovom, ovu priručnu konceptualizaciju povezanosti možemo nazvati teorijom o 4P.

Intimnost počiva na Privlačnosti, Poštovanju, Povjerenju i Predanosti. Privlačnost označava fizički interes za partnera, iracionalni impuls koji potvrđuje činjenicu da partnera doživljavamo kao atraktivnu osobu. Poštovanje je, pak, rezultat stalne evaluacije partnera, potvrda da ga/ju smatramo vrijednom i specijalnom osobom – ne samo zato jer nam je drag/draga već jer ne prestajemo cijeniti ono što govori i čini. Smisao povjerenja nije potrebno tumačiti. Ono je preduvjet emocionalnom otvaranju i, kada je riječ o seksu, potpunom prepuštanju. Naposlijetku, predanost, biti predan, znači da smo se odlučili za nekoga. Da smo upravo s tom osobom odlučili podijeliti život, “u dobru i zlu”, u braku ili izvan njega. U zrelih osoba, predanost znači da smo prihvatili partnerove različitosti i da ih, barem dijelom, vidimo kao mogućnost vlastitog napredovanja. Uspješna veza počiva na mogućnosti da partneri uče jedno od drugoga i na taj način razvijaju odnos. Upravo je ta promjena ili evolucija veze ključna točka. U vezi u kojoj se odnos među partnerima ne razvija i seks postaje zamorno monoton.

Povezanost, dakle, uključuje i fizičku (privlačnost) i emotivnu (povjerenje) i kognitivnu (poštovanje i predanost) komponentu. Važno je naglasiti da su ove dimenzije nužno isprepletene, odnosno da djeluju jedna na drugu. Kako je, primjerice, moguće održati privlačnost? (Osobito imamo li na umu činjenicu da s godinama ne postajemo atraktivniji.) Privlačnost, kao što je poznato, ne uključuje samo fizički izgled osobe prema kojoj je osjećamo. Veliku ulogu igraju i geste, šarm, način na koji netko hoda, boja glasa i način govora, pogled, pozornost koju nam ta osoba poklanja, te osobito njezini postupci, interesi i ideje. Često osjetimo intenzivnu privlačnost prema partneru slušajući ga/ju kako brani svoje poglede na svijet, promatrajući kako se igra se s djecom ili pomaže u nevolji, zar ne? Poštovanje, naprosto, obnavlja privlačnost dolijevajući ulje divljenja na vatru fizičke privlačnosti.

Što je s povjerenjem? Ono utječe na privlačnost samo kada ga više nema – i to negativno. Gubitak povjerenja, naime, često uzrokuje nestajanje privlačnosti: partneri koji se osjećaju iznevjereni, “izdani”, kao da vide drugim očima. Osoba koja nas je iznevjerila i povrijedila odjednom je postala manje privlačna. Kao što mnogi parovi mogu posvjedočiti, potrebno je dosta vremena da se obnovi odnos i međusobna seksualna privlačnost u vezi u kojoj je došlo do gubitka povjerenja. Za neke od njih tu je i kraj zajedništva.

Što nam sve to govori o vezi između intimnosti i uspješnog seksualnog života? Jednostavno rečeno, povezanost među partnerima jest najbogatiji, i često nepresušan, izvor seksualnih impulsa. Za razliku od čisto nagonske potrebe za dodirom i fizičkim užitkom, potrebe koja se pojavljuje s vremena na vrijeme, intimnost je mnogo stalniji i usmjereniji izvor seksualne motivacije. Intimnost je, kao što žene znaju bolje od muškaraca, trajna seksualna inspiracija.

Znači li to da je intimnost garancija trajne seksualne sreće? I da i ne. Premda je bez intimnosti nemoguće održati seksualni interes, u dva slučaja niti ona nije dovoljna. U prvome je riječ o seksualnim mitovima. Paru koji seksualni život uzima zdravo za gotovo, vjerujući da ih ljubav automatski (i spontano) čini poželjnima, niti intimnost neće pomoći. Povezanost nužno ne raspršuje vjerovanje u seksualne mitove. Štoviše, partneri ponekad nastoje jedno drugo dodatno uvjeriti u njihovu “valjanost”. Drugi slučaj jest onaj u kojem se intimnost preobrazila u stopljenost.

Nerealistično je očekivati da će seksualni život uvijek biti podjednako uzbudljiv i čest, odnosno da će sve biti kao tijekom prve godine poznanstva. No, posve je realistično i potrebno očekivati da će se razdoblja visoke razine uzbudljivosti i učestalosti seksualnih aktivnosti i dalje pojavljivati. Neki će parovi otkriti i da im je seksualni život vremenom postao kvalitetniji. Pitate li ih čemu to zahvaljuju, navest će intimnost i neprepuštanje rutini. Zašto onda nužnost napredovanja, koju lako uočavamo u profesionalnom životu, ne zamjećujumo u seksualnom životu? Zašto toliko žena i muškaraca, jednom kada su upoznali osobu s kojom žele zajednički život, misli da više ne moraju učiti? Krivnju sam sklon pripisati seksualnim mitovima i lijenosti. Kada bi u našem razmišljanju o seksu napokon pobijedio zdravi razum, bilo bi nam jasno da je za upješan seksualni život potrebno planiranje, trud i kreativnost – kao i za većinu drugih stvari u životu. Ovo nas vraća intimnosti, jer je upravo ona ta koja omogućava (stvara želju) i potiče trajno ulaganje u vezu. Intimnost je, tako, doista izvor seksualne motivacije.

I seksualno zadovoljstvo i intimnost danas lakše i brže ostvarujemo, ali i teže održavamo. Oboje traže periodično servisiranje: razmišljanje o načinima kako prevladati rutinu, razgovore, eksperimentiranje i vjeru da smo u stanju nešto promijeniti. Koliko ste blizu takvom shvaćanju svog seksualnog života? Postoji jednostavan način da to ustanovite. Upitajte se doživate li stvoju vezu kao proces? Očekujete li da se i dalje razvija, uz sav rizik koji to uključuje (stvari, naime, mogu krenuti i u krivom smjeru), ili biste radije da sve ostane kao što trenutno jest? Ako je odgovor negativan, neobično je da i dalje čitate ovaj tekst.

“A što akoje naš seksualni život trenutno takav”, možda ćete prigovoriti, “da bolji ne može biti? Zašto bismo to željeli mijenjati?” Volio bih da mogu reći da ste pravu i da ste zauvijek zbrinuti, ali stvari nikada ne ostaju iste. Željeli mi to ili ne, život neizbježno uključuje promjene. Promjene, stoga, valja prigrliti ne samo kao nešto što ne možemo izbjeći već i kao priliku da postanemo bolji i uspješniji, zajedno i pojedinačno. Ne znači li to manje sigurnosti, izvjesnosti i komfora? Sigurno, ali su i dobitci veći.

Pravo na seksualni užitak danas je neupitno. Svatko od nas, bez obzira na dob, spol, seksualnu orijentaciju, fizička i mentalna obilježja, te vjeru u ljubav ima pravo na seksualni užitak. No, to pravo, kao što je nekima dobro poznato, nije uvijek jednostavno ostvariti. Osobito kada je riječ o održavanju seksualno uspješne veze. Zašto govorim o vezi? Zato jer vjerujem da održanje seksualnog užitka, to jest uspješan seksualni život, počiva na uspješnoj vezi. Kao što sam nastojao objasniti, strast, kreativnost, predavanje, nesebičnost i duboko zadovoljstvo koji čine seksualni užitak počivaju na razumijevanju, ostvarivanju i očuvanju intimnosti. Bez međusobne povezanosti partnera, njihov seksualni život u najboljem slučaju mogu krasiti tek besprijekorna tehnika i duboko narcisoidni trud oko užitka drugoga.

Trebam li zaključiti jednom rečenicom, ona glasi: želite li sačuvati strast, potrudite se očuvati intimnost. Premda se to može činiti jednostavnim, u pitanju su trud, strpljenje i suočavanje sa neizvjesnošću i strahom od promjena za što mnogi, čini se, nemaju niti živaca, ni vjere. Vjerujem da to nije slučaj s vama.

O čemu zapravo govorimo? Što su to seksualni problemi? Premda pojednostavljeno, možemo ih definirati kao stalne ili česte psihofiziološke reakcije koje imaju za posljedicu nedostatak ili izostanak seksualnog zadovoljstva. Razmislimo li za trenutak o kriteriju “nedostatka ili izostanka seksualnog zadovoljstva”, brzo se suočavamo sa zamršenim pitanjem kuta gledanja. Tko procjenjuje je li doista riječ o nedostatku seksualnog zadovoljstva? Osoba koja ima problem, njezin partner/partnerica ili pak seksualni terapeut? Jednoznačan odgovor na ovo pitanje ne postoji. U pravilu, subjektivna je procjena, percepcija klijentice, dovoljan i nužan uvjet za početak profesionalnog tretmana. Prema priručniku Američke psihijatrijske udruge, jedan od nužnih uvjeta za dijagnosticiranje određenog problema kao seksualnog poremećaja jest “izraženo nezadovoljstvo ili tjeskoba pacijenta” koje se javlja kao posljedica. Isti status imaju i “poteškoće koje osjeća u vezi”.Tijekom terapeutskog postupka subjektivni se prikaz problema nastoji, dakako, dovesti u vezu s objektivnim kriterijima, kao što je to, primjerice, nemogućnost vaginalne penetracije u slučaju vaginizma. Također, razgovor s partnerom/partnericom jest nezaobilazan element u formiranju terapeutove slike o seksualnom problemu. Nakon postavljanja dijagnoze, u razgovoru s klijenticom i njezinim partnerom/partnericom terapeut nastoji definirati zajednički cilj, to jest stanje nakon čije uspostave seksualnu terapiju valja smatrati uspješno okončanom.

U najjednostavnijim, i danas sve rjeđim, slučajevima, problem nestaje čim intimni par usvoji osnovne informacije o ljudskoj seksualnosti i prosječnom seksualnom ponašanju. Par koji je umislio da ima seksualni problem, jer im se seks ne dešava svakog dana, ili osobu koja partnera smatra devijantnim, jer, bez obzira na zajednički seksualni život, i dalje povremeno masturbira, treba naprosto privesti stvarnosti. Educiranje ponekad doista čini čuda, osobito kada je riječ o osobama koje su socioekonomske okolnosti, religija ili osobine ličnosti držale podalje od činjenica o seksualnom i reproduktivnom životu.

Koliko su seksualni problemi česti? Prema američkim studijama, između pedeset i dvadesetipet posto parova barem će jedanput u tijeku zajedničkog života susresti s problemom koji odgovara dijagnostičkim kriterijima seksualne disfunkcije. Dob je pritom pozitivno povezana s vjerojatnošću seksualnih problema: stariji su parovi izloženi nešto većem riziku seksualnih problema, poglavito zbog fizioloških promjena koje zahvaćaju oba spola. Pitate se kakva je situacija u našoj zemlji? Ako ste očekivali da o tome postoje kakvi podaci, još jednom ste iskazali svoju naivnost. U nas je seksualnost i dalje prostor u kojem se svatko treba sam snalaziti kako najbolje umije. Ne čudi, stoga, da u Hrvatskoj danas ne postoje kompetentni, formalno educirani seksualni terapeuti.

Suvremena klasifikacija seksualnih problema temelji se na tzv. faznom modelu seksualne reakcije ili, jednostavnije, na koracima koje svatko od nas prolazi u seksualnom činu, bez obzira je li riječ o masturbaciji, koitusu ili nečem trećem. Zahvaljujući fiziološkim studijama Williama Mastersa i Virginije Johnson tijekom pedesetih i šezdesetih godina te terapeutskoj praksi Helen Singer Kaplan u sedamdesetim, ljudska je seksualna reakcija podijeljena u četiri faze. Prva od njih, seksualna želja, zbiva se u glavi i prethodi fiziološkim reakcijama. Seksualna je želja naprosto motivacija za seksualnu akciju, istkana od erotskih fantazija i drugih emocija, uključujući i romantični interes za partnera. Ova skoro trivijalna faza u seksualnom funkcioniranje ima, kao što ćemo vidjeti, golemu važnost za razumijevanje seksualnih problema. Trenutno se, naime, procjenjuje da je poremećaj seksualne želje najčešći seksualni problem u ženskoj populaciji.

Drugu fazu čini uzbuđenje, pri čemu se poglavito misli na temeljne fiziološke reakcije kao što su erekcija penisa u muškarca te erekcija vanjskih genitalija (klitorisa, velikih i malih usana) i ovlaživanje rodnice u žene. Protivno uobičajenoj predodžbi, te fiziološke reakcije nisu nužan uvjet za seks, već samo za određene seksualne radnje – one koje uključuju penetraciju. U tom smislu, zadatak seksualne terapije može biti i omogućavanje seksualnog užitka usprkos nemogućnosti uživanja u koitusu. Terapeut u takvom slučaju nastoji pomoći paru da napusti opsesivnu vezanost za klasičnu predodžbu o seksualnom odnosu (zašto bi samo koitus bio seks?).

Vrlo važan dio druge faze jest tzv. granica ili predorgazmična platforma, to jest granični intenzitet seksualne stimuliranosti nakon kojeg neodložno slijedi orgazam. Prepoznavanje tog trenutka neobično je važno za oba spola, doduše iz posve suprotnih razloga. Naučiti raspoznati granicu središnja je stanica na putu rješavanja problema prerane ejakulacije, odnosno, kada je riječ o ženama, poteškoće s postizanjem orgazma.

Orgazam predstavlja treću fazu u ciklusu ljudske seksualne reakcije. (Četvrtu fazu, razrješenje, ostavljam po strani, jer nema važnosti za razumijevanje seksualnih problema.) Kao što je poznato, ženski i muški orgazam su fiziološki posve jednake pojave, a ono što ih može razlikovati jest mogućnost uzastopnih orgazama u znatnog broja žena. Istini za volju, ta je sposobnost klinički uočena i dokumentirana i u nekih muškaraca, no njihov je broj zanemarivo malen.

Izuzmemo li vaginizam i koitalnu bol, poremećaje koje je nemoguće vezati isključivo uz jednu fazu seksualne reakcije, podjela seksualnih problema prati gore navedene faze. Kada je riječ o ženama, prvoj fazi odgovaraju dva problema: hipoaktivna seksualna želja ili, jednostavnije, poremećaj seksualne želje te seksualna averzija. Prvi od njih, nedostatak seksualne želje, razmjerno je nedavno prepoznati poremećaj koji obilježava kronični nedostatak seksualnih fantazija i motivacije za seksualne aktivnosti. No, za razliku od “pozitivne aseksualnosti” – koja obilježava, primjerice, Dalaj Lamu – osoba kojoj je dijagnosticiran poremećaj seksualne želje svoj nedostatak interesa doživljava kao problem, to jest izvor napetosti i nezadovoljstva – kako svojeg tako i partnerovog. Većina se terapeuta slaže kako je poremećaj seksualne želje vrlo složen problem, na što upućuje i razmjerno niska uspješnost terapijskih intervencija. U pravilu, tretmanom se nastoji potaknuti seksualne fantazije (nerijetko uporabom erotskih materijala), inicirati masturbaciju, utjecati na promjenu negativnih stavova i predodžbi (klijentica može biti uvjerena da nema pravo na seksualnu ekspresiju). Jednom rječju, klijentu se nastoji vratiti kontrola nad vlastitim seksualnim životom, što nerijetko uključuje i rješavanje prikrivenih sukoba u postojećoj vezi.

Zanimljivo je da psihijatrijski priručnik ne navodi hiperaktivnu seksualnu želju ili “višak” seksualne motivacije. Ta činjenica jasno ukazuje na permisivnu, proseksualnu orijentaciju suvremene seksologije. Ipak, u novije se vrijeme razvila žustra rasprava o tome postoji li ili ne tzv. seksualna ovisnost. Ukratko, kritičari “seksualne ovisnosti” smatraju je pogrešnim i moralizmu sklonim pristupom, tvrdeći da je riječ, zapravo, o kompulzivnom poremećaju koji se odražava i na seksualni život osoba narušenog psihičkog zdravlja.

Seksualna averzija odnosi se na intenzivnu odbojnost spram određenih seksualnih radnji ili seksualnog kontakta općenito. Uzroci ovog poremećaja najčešće su psihosocijalni, a variraju od izloženosti seksualnom zlostavljanju do strogog i dogmatskog religijskog odgoja. Terapeutski tretman nastoji prvo identificirati težišnu točku averzije, a zatim se pristupa desenzitizaciji, to jest postupnom uklanjanju neugodnih osjećaja i reakcija koje ih prate.

Uz drugu fazu seksualne reakcije, fazu uzbuđenja, poglavito se vezuju problemi suhoće rodnice, izostanka erekcije klitorisa, velikih i malih usana, te izostanka tzv. “napuhavanja” rodnice, što stvara poteškoće pri seksualnom odnosu. Za mnoge žene, taj je problem vezan uz nedostatak estrogena, što znači da se najčešće javlja ulaskom u menopauzu. U drugim slučajevima, poremećaj može biti izazvan i depresijom, uzimanjem određenih lijekova, ali i psihosocijalnim čimbenicima, poput intenzivnog osjećaja seksualne krivice i srama. Terapijska se strategija temelji na maksimizaciji pozitivnih osjećaja i erotskih osjeta (vježbe opuštanja i koncentracije na dodir) te minimizaciji inhibicija, što uključuje i promjenu stavova o seksualnosti i seksualnim ulogama u vezi.

Sljedeća skupina problema, vezana uz vrhunac seksualnog odziva, nekada se smatrala najčešćom. Problemi s postizanjem orgazma i u terminološkom su smislu prošli važnu evoluciju. Neznanstveni i, zapravo, posve pogrešan izraz “frigidnost”, šezdesetih je godina zamijenio naziv anorgazmija, pri čemu je uvedeno razlikovanje između primarne, sekundarne i situacijske anorgazmije. Dok primarna anorgazmija opisuje slučaj žene koja nikada nije doživjela orgazam, sekundarna anorgazmija se odnosi na situaciju u kojoj je žena koja je ranije postizala orgazam tu sposobnost izgubila. Situacijski orgazmički poremećaj opisuje pak slučaj žene koja ne može doživjeti orgazam, primjerice, pri penetrativnom odnosu, no nema nikakvih problema s time tijekom oralnog seksa ili masturbacije. Od sedamdesetih se godina oko tog pojma vodi oštra debata, pri čemu je Helen Singer Kaplan prva zastupala stav kako situacijska anorgazmija ne može biti poremećaj. Kao što je niz seksoloških studija pokazao, za veliki je broj žena, osobito mlađih, postizanje orgazma u koitusu nemoguće bez dodatne stimulacije klitorisa. Broj takvih žena varira od studije do studije, a raspon se kreće od 30 do 75 posto ispitanica.

Među uzrocima anorgazmije prevladavaju psihološki i psihosocijalni čimbenici. Organski su uzroci iznimno rijetki. Isključimo li neprosvijećene i nesposobne partnere, problemi s postizanjem orgazma u pravilu su posljedica straha od gubitka kontrole, nepovjerenja (prema partneru), negativnih predodžbi o seksu, vlastitom tijelu i seksualnosti, rigidnih religijskih uvjerenja i slično. Tretman uključuje informiranje, poticanje seksualno pozitivnih stavova, poduku u tehnici masturbacije, izvođenje vježbi koje smanjuju napetost i povećavaju erotsku opuštenost, te prakticiranje tzv. Kegelovih vježbi, čija je svrha jačanje mišićnog tkiva koje okružuje početak rodnice. (U prosjeku, mišići zdjeličnog dna slabije su razvijeni u žena koje imaju problema s postizanjem orgazma.) S obzirom na pozitivan ishod terapeutskog tretmana u velikoj većini slučajeva, ženu koja ima problema s postizanjem orgazma seksolozi danas sve češće nazivaju predorgazmičnom.

Posljednju skupinu problema obilježava osjet boli pri seksualnim radnjama. Riječ je o dva problema: vaginizmu i dispareuniji ili koitalnoj boli. U prvom je slučaju riječ o grču mišićnog tkiva koje okružuje početak rodnice, kontrakciji koja nije pod kontrolom volje. Vaginizam onemogućuje bilo kakvu penetraciju rodnice, uključujući i standardni ginekološki pregled. Drugi se poremećaj odnosi na kroničnu bol pri penetraciji, orgazmu ili neposredno nakon njega. U oba slučaja, prvi korak terapeutske intervencije mora biti ginekološki pregled i isključivanje organskih uzroka (npr. ozljede koje potiču od ginekoloških zahvata, infekcije, tumori ili ciste i sl.). Među ostalim uzrocima nalazimo seksualno traumatična iskustva, seksualno represivni odgoj i religijski fundamentalizam. Tretman uključuje iscrpno informiranje o seksualnom ponašanju, rad na promjeni negativnih stavova o vlastitoj seksualnosti, usvajanje tehnika opuštanja te fokusiranje na ugodne osjete. U slučaju vaginizma, klijentice često koriste niz dilatatora različite debljine, koji pomažu pri postupnom navikavanju na penetraciju. Suvišno je isticati kako je strpljivost, podrška i suradnja partnera tijekom terapeutskog procesa od iznimne važnosti.

Kao što je već spomenuto, seksualni su problemi često posljedica određenih psihičkih poremećaja, od kojih je najčešća depresija. Kada je riječ o takvom slučaju, seksualni problem nije moguće liječiti bez poboljšanja ukupnog zdravstvenog stanja, to jest rješavanja temeljnog problema. Pri liječenju, dakako, liječnik specijalist mora uzeti u obzir mogući utjecaj prepisanih lijekova na seksualni život pacijenta.

Terapijski tretman otežava i činjenica da se seksualni problemi nerijetko pojavljuju u kombinaciji. Nedostatak seksualne želje tako može biti povezan s problemima vezanim uz fazu uzbuđenja te poteškoćama s postizanjem orgazma. Kombinacija problema u pravilu pretpostavlja određivanje središnjeg, koji je “u podlozi” ostalih, na koji se terapeutski pristup potom usredotočuje.

U svim seksualnim problemima, bez obzira imali oni biološku podlogu ili ne, golemu ulogu igra odnos i komunikacija među partnerima. Premda često razmišljamo u terminima (seksualne) kompatibilnosti – ima li on veću potrebu za seksom od nje? je li ona strastvenija? – poteškoće češće proizlaze iz neriješenih sukoba u drugim sferama veze ili braka, nedostatka komunikacije te pomanjkanja poštovanja i uvažavanja. Seksualni je problem rijetko isključivo seksualne naravi. Puno je češće reakcija ili čak prilagodba na situaciju u kojoj se par nalazi. Ponekad jedan od partnera uporno sabotira terapeutova nastojanja. Ponekad “izliječenost” jednog dovodi do potpunog povlačenja drugog partnera, nerijetko čak i u seksualnu disfunkciju. U nekim slučajevima, problem nije moguće razriješiti unutar postojeće veze. Ponekad se veze ili brakovi moraju raskinuti kako bi problem nestao. Dakako, odluku o tome ne donosi terapeut.

Danas imam odgovor na prvo pitanje, a temelji se na upravo završenom istraživanju Seksualno zdravlje zagrepčana 2003. Riječ je o studiji koju smo uz financijsku potporu tvrtke Pfizer i pomoć četvoro studenata sociologije i psihologije -Ivana Landripeta, Simone Kuti, Margarete Gregurović i Jelene Zelenbrz – proveli dr. med. Hrvoje Tiljak i pisac ovoga teksta. Tijekom proljeća ove godine podijelili smo više od 2000 upitnika muškarcima u dobi između 20 i 60 godina. Njihov je zadatak bio ispuniti ga, umetnuti u za to predviđenu omotnicu i ubaciti je u prvi poštanski sandučić. Ispunjavanje je, tako, bilo u potpunosti anonimno.

Kakva smo im pitanja postavili? Upitnik je bio vrlo kratak, kraći od onog koji smo koristili u istraživanju ženskog seksualnog zdravlja, jer smo pretpostavili da ispitanici neće imati mnogo strpljenja. Osim uobičajenih pitanja vezanih uz sociodemografska obilježja, upitnik je uključio niz detaljnih pitanja o seksualnom funkcioniranju. Čak ih je pet, primjerice, nastojalo utvrditi učestalost i karakter eventualnih problema s erekcijom. Sva pitanja vezana uz seksualno funkcioniranje bila su ograničena na razdoblje od posljednjih mjesec dana, kako bi se minimizirao problem pamćenja. Uvrštena su, također, i pitanja o općem zdravstvenom statusu, stavovima o seksualnom moralu, seksualnoj orijentaciji ispitanika, intimnim razgovorima s partnerom/partnericom i ispitanikovoj percepciji zadovoljstva partnera/parterice. Nastojali smo, jednom rječju, obuhvatiti sve aspekte muške seksualnosti: i fizičke i psihičke i sociokulturne.

Ukupno smo primili nešto manje od četvrtine ispunjenih upitnika. U usporedbi s ranijim istraživanjem na ženskom uzorku, to je dvostruko slabiji odaziv. Osobito je slab odaziv zabilježen među muškarcima istospolne preferencije, što je onemogućilo usporedbu između heteroseksualnih i homoseksualnih ispitanika. Kako objasniti tako slab odaziv muškaraca? Riječ je, najvjerojatnije, o nekoliko uzroka – od veće zatvorenosti muškaraca, do slabije pažnje koju poklanjaju svojem zdravlju, osobito reproduktivnom. Među uzrocima su, vjerujem, i način na koji muškarci, osobito oni tradicionalniji, doživljavaju svoju muškost (tijelo, penis) – primarno kao stroj koji ne može, niti smije, zakazati.

Uzrok slabom odazivu vjerojatno je i općenita nesklonost muškaraca da progovore o svom intimnom životu. Osim u formi vica, psovke ili samohvale, muškarci ili ne znaju ili ne žele govoriti o seksu. To je naglašeno kod tradicionalno odgojenih muškaraca slabijeg obrazovanja. Stoga smo, prema očekivanju, najviše ispunjenih upitnika primili od natprosječno obrazovanih Zagrepčana.

Temeljni cilj istraživanja bio je ustanoviti raširenost seksualnih smetnji u muškoj populaciji Zagreba. Upitnik je obuhvatio pet klinički opisanih seksualnih disfunkcija: probleme s erekcijom, prerani i odgođeni orgazam, bol pri seksualnim aktivnostima i kronični nedostatak seksualne želje. Navedene su seksualne smetnje, čija su zajednička obilježja kontinuirano pojavljivanje i nezadovoljstvo koje iz toga proističe, u našoj studiji određene na sljedeći način:

- Prerana ejakulacija je definirana kao nemogućnost odgađanja orgazma dulje od dvije minute nakon penetracije u 50 ili više posto situacija;

- Bol pri seksualnim aktivnostima definirana je kao ponavljajuća fizička neugoda (npr. srčana bol, bol u križima, bol u području spolnih organa…) tijekom seksualnih aktivnosti;

- Problemi s erekcijom definirani su kao nemogućnost postizanja i održanja erekcije dovoljne za seksualni odnos u 50 ili više posto situacija;

- Nemogućnost postizanja orgazma (tzv. odgođeni orgazam) definirana je kao problem s postizanjem orgazma prilikom seksualnih aktivnosti s partnericom;

- Nedostatak seksualnog interesa (tzv. hipoaktivna seksualna želja) definiran je kao izostanak želje za oralnim i vaginalnim odnosom tijekom posljednjih mjesec dana.

Krenimo od središnjeg nalaza: 30 posto muškaraca u posljednjih je mjesec dana imalo određeni seksualni problem. Najčešće je riječ o preranoj ejakulaciji (svaki četvrti ispitanik), a potom problemima s erekcijom (6.9%), boli pri seksualnim aktivnostima (6.3%), nedostatku seksualne želje (5.3%) i nemogućnosti postizanja orgazma (2.1%). Važno je upozoriti kako je riječ o muškarcima kod kojih se određeni problem pojavljuje, po našoj procjeni, dovoljno često – ne nužno uvijek, odnosno pri svakom seksualnom kontaktu – da postane uzrokom nezadovoljstva i, eventualno, problema u vezi.

Je li podatak o 30% ispitanika sa seksualnim problemom zabrinjavajuć? Iz dva smo razloga skloni potvrdnom odgovoru. Prvi je taj što naši ispitanici nisu reprezentativni za hrvatsku populaciju. Uzmemo li u obzir da inozemne studije potvrđuju kako su seksualni problemi nešto češći kod manje obrazovanih muškarca, za pretpostaviti je da bi istraživanje na cijeloj Hrvatskoj rezultiralo većom raširenošću seksualnih smetnji. Drugim riječima, za pretpostaviti je da je raširenost problema koji smo ustanovili na uzorku Zagrepčana zapravo donja granica. Problem, s druge strane, produbljuje nedostatak sustavne brige za seksualno zdravlje u Hrvatskoj. Prečesto smo, kada se pojave seksualni problemi, prepušteni sami sebi, o čemu svjedoče brojni upiti (“Kome se obratiti, molim vas?”) koje primam upravo preko ovoga portala.

Usporedimo li raširenost seksualnih smetnji u našoj studiji s podacima iz sličnih inozemnih istraživanja, moguće je zaključiti sljedeće: u nas je narušeno seksualno zdravlje muškaraca barem jednako čest problem kao i u razvijenijim sredinama, no za razliku od situacije u tim zemljama, u nas su i prevencija i liječenje seksualnih problema izrazito zanemarene dimenzije zdravstvenog sustava. Dakako, izostanak je prevencije usko povezan i s potpunim izostankom sadržaja vezanih uz seksualno zdravlje u hrvatskim školama. To nam kao ne treba!?

Kada je riječ o uzrocima muških seksualnih problema, dijelimo ih (kao i ženske) na psihičke i kombinirane. Posljednji su spoj fizičkih uzroka i psihičkih reakcija, spoj koji je osobito problematičan smatramo li da se problemi mogu riješiti isključivo farmakološkim preparatima. Danas, na žalost, sve češće zaboravljamo da tablete mogu otklaniti simptome, no ne i uzroke – osobito kada je riječ o problematičnim uvjerenjima ili disfunkcionalnom odnosu dvoje ljudi. Određeni lijekovi mogu, primjerice, pomoći muškarcima koji pate od prerane ejakulacije da produže odnos, no neće im pomoći da nauče kako to činiti bez tablete. Uzimanje sildenafila može rezultirati erekcijom, ali vas neće ništa naučiti o vlastitoj seksualnosti, niti potrebama partnerice.

Kada je riječ o čimbenicima povezanim sa seksulnim smetnjama, naši rezultati potvrđuju međunarodne nalaze. Kronične bolesti i njihovo liječenje pospješuju pojavljivanje i produbljivanje određenih seksualnih smetnji, osobito onih vezanih uz seksualni interes (želju), erekciju i postizanje orgazma. Pušenje, čini se, povećava vjerojatnost problema s erekcijom, dok je niže obrazovanje (kroz nedostatak educiranosti o seksualnosti) povezano s preranom ejakulacijom. I obilježja intimne veze, koja smo mjerili kroz učestalost razgovora o seksu, izravno su povezana sa seksualnim zdravljem. Komunikacija među partnerima jedan od čimbenika koji smanjuje vjerojatnost muškarčeve nezainteresiranosti za seks. Naravno, razgovor može biti posljedica, a ne uzrok, seksualne želje, no razgovor sigurno pospješuje seksualnu kompatibilnost partnera, a i često djeluje poticajno. Na važnost kvalitete veze ukazuje i podatak da skoro svaki deseti ispitanik navodi kako su razmirice u vezi imale negativan utjecaj na njihovu seksualnu aktivnost. Osobito je zanimljiv podatak, premda ne i neočekivan, da je preko polovine naših ispitanika izjavilo kako je, tijekom posljednjih mjesec dana, preopterećenost poslom negativno utjecala na njihov seksualni život. Taj je odgovor osobito čest u skupini muškaraca između 30 i 40 godina, među onima, dakle, čije su profesionalne ambicije najizraženije.

Zanimljivo, zadovoljstvo je seksualnim životom Zagrepčana veće no njihovih sugrađanki. Usporedimo li, naime, odgovore muškaraca s odgovorima koje smo prije dvije godine dobili u istraživanju ženskog seksualnog zdravlja (o čemu je bilo riječi i na ovome portalu), razlika u zadovoljstvu je više nego jasna. U sve četiri generacije ispitanika (20-29, 30-39, 40-49, 50-60 godina), seksualno je zadovoljstvo muškaraca veće. No, važno je istaknuti da se zadovoljstvo s godinama ne smanjuje. Premda seksualni kontakti postaju nešto rjeđi, seksualno zadovoljstvo se ne mijenja, niti kod muškaraca, ni kod žena. Kako to objasniti? Premda nam rezultati istraživanja ne pomažu odgovoriti na to pitanje, najvjerojatnije je riječ o tome da dok neki parovi smanjivanje učestalosti seksualnih aktivnosti nadoknađuju većom kvalitetom istih, većina ostalih svoja očekivanja naprosto usklađuje s mogućnostima. U svakom slučaju, ohrabrujuće je da starenje ne rezultira rastućim seksualnim nezadovoljstvom.